Dubičanka najbolji predavač holandskog jezika

Belgija i Holandija 11 godina organizuju izbor najboljeg predavača holandskog jezika, a ove godine nagrada je otišla u ruke Dubičanke Tamare Stojaković.Ona već osam godina s istom energijom i poletom predaje holandski jezik u Kraljevskoj gimnaziji i jednoj višoj školi u Antverpenu.

“Početkom maja proglašena sam za najbolju u Belgiji, čime sam automatski ušla u finale s još dva kandidata iz Holandije. Mješoviti žiri me 20. maja jednoglasno proglasio za najboljeg predavača i ambasadora holandskog jezika uz obrazloženje: ‘Izuzetno zalaganje i rad s učenicima početnicima u učenju holandskog jezika’. Još je i dodatno priznanje da sam prvi predavač koji nije s ovih prostora, a da je dobio tu nagradu”, rekla je Stojakovićeva za “Nezavisne”. Ovim uspjehom krunisan je, kaže, uloženi trud i otvaraju joj se još veće mogućnosti napredovanja u prosvjeti u Belgiji, gdje živi.

“Nakon provedenih 25 godina ovdje, iako se ne osjećam strancem, ja sam još Tamara Stojaković i dobro znam ko sam i odakle potičem. Moja familija iz Kozarske Dubice i svi divni ljudi s naših prostora koji su nesebično bili uz mene i doprinijeli mojoj pobjedi su moja dodatna energija i motivacija za dalji rad”, govori Stojakovićeva.

U ratnom vihoru krajem 1992. godine s majkom i mlađom sestrom dolazi kod oca, koji je radio u Belgiji. Na početku života u toj zemlji joj je bilo “kao da je pala s neba”.

“Valjalo je krenuti u školu, imala sam mlađu sestru pored sebe i puno neizvjesnosti pomiješane s velikim strahom. Možete zamisliti moj prvi školski dan u Belgiji. Nas dvije u razredu sa još dvadeset pet učenika Belgijanaca. Nijednu riječ holandskog nisam znala, samo crvenilo u licu i stidljiv osmijeh. Sa zadovoljstvom i dužnim poštovanjem još i danas se rado sjećam svoje prve učiteljice, koja me nježno zagrlila i pokazala put do biblioteke. Učila sam iz slikovnica logikom, koja i nije baš uvijek bila tačna. Tako dan za danom i krenulo je sve nabolje”, priča Stojakovićeva.

Sa četrnaest godina je dobila prvu nagradu grada Antverpen za najbolji sastav, a naziv “Moje lukte iz Dubice trče mi svaku noć u zagrljaj” pokazuju koliko se i dalje osjećala strancem i koliko je patila za Dubicom i domom.

“Kao svaki mladi predavač krenula sam s puno entuzijazma da prenosim svoje znanje na srednjoškolce. Tako je i danas kad predajem”, navodi Stojakovićeva. U međuvremenu se i doškolovala i osmislila projekat “Prenošenje znanja digitalnom metodom u školstvu”, za koji je takođe nagrađena. “Zahvaljujući još nekim mojim inovacijama i metodama dobila sam sertifikat Ministarstva školstva da mogu da predajem kolegama koji nisu usavršili digitalni sistem prenošenja znanja”, kaže Stojakovićeva.

/nezavisne/